Na Zagrebačkom hipodromu, u subotu uveče, Hrvatska je celom svetu ponosno pokazala zastrašujuću kolekciju kostura iz svog velikog, mračnog podruma.

Ono što bi normalan svet stidljivo krio od pogleda i sećanja, to nakazno lice "lijepe njihove", u slavljeničkom zanosu pod blještavim svetlima pozornica, u ime hrvatskih "domoljuba" slavodobitno je predstavio vokalni izvođač Marko Perković Tompson, zajedno sa stotinama hiljada ostalih fanatičnih sledbenika tekovina ustaškog poglavnika Pavelića, monstruma poput Šakića i Francetića i novijih zločinaca iz Oluje.

Nevažno je da li je bilo 300 ili 504 hiljada učesnika u ovom neonacističkom piru, svejedno koja procena je tačna, i jedna i druga cifra su zastrašujuće zbog jezivih uzvika koji su prolamali nebo nad glavnim gradom Hrvatske.

Natpisi "500 hiljada spremnih" na crnim majicama Tompsonovih obožavalaca na hipodromu i vojne uniforme, ne samo na okupljenim ratnim veteranima, nego i na velikom broju mladih ljudi, jezivo su podsećanje na strahotna zbivanja iz Drugog svetskog rata na teritoriji NDH, kao i onih po raspadu socijalističke Jugoslavije na tlu novoosnovane Hrvatske.

Posle 30 godina od jezivog rata, Hrvatska danas jače nego ikada veliča ratne zločine, ne dopušta da se mržnja zaustavi, već slavi i priziva novi rat.

Najmanji je problem što ljudi poput Tompsona i dalje profitiraju na ratnoj priči i ratnoj patetici, iako je to dijametralno suprotno „hrišćanstvu“ na koje se toliko poziva, pa mu na koncertu terciraju i članovi hrvatskog sveštenstva. Mnogo je veći problem i pogubno je što se takvom ratnom retorikom i veličanjem rata truju mladi ljudi. A u tome oduvek već učestvuje i veliki deo aktuelnih nosilaca hrvatske državne politike.

Umesto da se omogući da se rane zaleče, iz rata konačno izvuku pouke, a žrtvama pruži dostojanstveni pijetet, Tompson i ogroman broj Hrvata brižljivo neguju kult rata i smrti, i 30 godina kasnije razvlače i nanovo ubijaju mrtve, dok živima ne dopuštaju da krenu dalje.

Da stvar bude gora, sve to se zbiva pred potpuno nemim čelnicima današnje Evrope, što ukazuje na stvarne razmere opasnosti u kojoj danas živimo.

Možda je Hrvate ipak te 1945. godine trebalo kazniti za sve počinjene zločine, a ne nagraditi ostavljanjem svih teritorija na kojima su Srbi vekovima bili u većini? Ako to tada i nije bilo moguće, a pošto monstruoznosti ne zastarevaju za to nikada nije kasno. Napokon, da se to ranije dogodilo sigurno ne bismo imali povampirenje ustaštva ni 1990. niti 1995. niti danas.

Boris Bratina